Nada prebiva u pretpostavci da ne znamo što će se dogoditi i da se u prostranoj neizvjesnosti nalazi prostor djelovanja. Rebecca Solnit
Sam čin projektiranja shvaćam kao odlazak u nepoznato, u prostranstva neizvjesnosti, pri čemu nam je jedini kompas naša intuicija. Svaku kuću određuju njezino mjesto, poetika prostornih želja i odgovor na pitanje što ona želi biti. Svjesna artificijelnosti svoje geste, ona pokušava s vremenom postati sastavni dio okolnog tkiva, onoliko koliko to dozvoljava geometrija njezine simbioze. Proces stvaranja arhitektonskog djela, proces njegove realizacije, kao i upotrebe nastalog organizma divergentni su procesi. Složeni su i nepredvidljivi, a nada živi upravo u prostorima neizvjesnosti. Oni nam govore o svoj jednostavnosti i mistici jednog djela. Tajnovitost se krije u njezinoj jasnoći. Zid odrezan sjenom strehe u srpanjskom popodnevu jednako će nas ganuti kao i mistika lokalnog gorja, dok nam stopala bezobrazno grije struktura kamenog opločenja. Određivanje mjesta i vremena čini lingvistiku svakog arhitektonskog procesa. Kuća na padini planine Kozjak iznad Kaštelanskog zaljeva, koju uokviruje ciklorama zapadnih kontura povijesnog grada Trogira – od vizura plavičastih kontura otoka Čiova i Šolte, preko ozelenjenog repera splitskog Marjana i modernističke strukture sjevernog dijela grada Splita, u kojem dominira blistava školjka poljudskog stadiona, do krajnje zapadnog devastiranog krajolika propale socijalističke industrijske arhitekture – progovara o značaju mjesta u nastajanju ovog djela. Ono baštini elementarnu L tipologiju prizemnih građevina. Uzdužni dnevni prostori bilateralno su orijentirani prema brijegu i prema moru, a okomito postavljeni spavaći prostori okrenuti su k istoku. Ova uobičajena tipologija može nas zavarati, jer ulaz se ne formira na spojevima cjelina, nego na krajnjem istoku građevine. Ovom gestom prividne celebracije ulaznog prostora, na stubištu i sjevernoj promenadi spajaju se kadrovi otvorenih i zatvorenih prostora. Naznačuje se longitudinalna slojevitost složenih prostora. Materijalnost opne otkrivena je u dijalogu betonskog tkiva i kamene obloge. Tako se linearna geometrija artificijelnog povezuje sa stereometrijom zatečenog pejzaža. Pomišljamo kako to i jest zadatak svakog arhitektonskog djela – pokušati ostvariti balans, dijalog novonastalog i zatečenog. Kroz tu prizmu valjano je promatrati ovo djelo koje leži na dvije horizontalne ploče, a između njih arhitekti režiraju prostore življenja elementima svojih vještina.